 | |||||
| Nebo i voda, M.K. Ešer, 1938. |
(izbor iz rukopisa)
Preplava elegija
Ljupki i Igoru Vasiljevu
Pruga, u vječnost pružena, u tresetište trava,
uzglavlje biva, naprečac, anđelu zamrlu u tamnu ritu,
pajola utopljeniku čije tijelo usvijetli i nad kojim zarida
crnopas prizvan sa narisane slike u moravički kraj.
Modrilo mori kao krater kojeg izdubi nenadna smrt.
Ljubav u očima što iza tȇ ostale su gladne, stiska
mišica tvojih, grljenja, usnenopoljuba, kose zlatne
poput neužnjevenih julskih žitā. Mjeseca zrela
što u jari zazivlje pečate strasti paru čija krv vri
nalik plavcu negaženom, ubranom s loze što ih
svunoć davi neprestance, kao Bahov bršljan.
A onda utihne sve, plave ohridske noći, javke
zluradih i terevenke davne pod pergolama ljetā
uzletjelih odveć u onostrano sa sojenicom savskom.
U meni te ima toliko da teče rijeka neistečno.
Zvijezdo što sijaš svakonoćno nad Habarovskom,
nad Ravanicom i ovim kostopletom što mi brani
da te u visinama nađem otkud si sišao u lubove
ljubičaste, gord i stamen, iz srca uzavrela meteora
u cijanotipije, ledenu plavet što kruni pečalni život.
Argonautika
Lađa sam zašla u đerdapske Scile,
u Simplegade slabina, šumovit mrijest,
slatkovodan. Veslači pospali u hladu,
zlatorunim tim kosama bjehu opčarani,
kao mornari što će ih Kirka docnije u svinje
preobraziti. Tu, gdje grgolji ćudljivi Pek,
Tamiš nemiran i Timok crn poput kupina
u areolama bradavičja, sîsā bludne Tise.
Tračkih visova gdje klikće gladan bradan.
Od uzlova ispleo sam zamku jeguljastom
tijelu tvome, gdje treset sliježe se u pokoj.
Moru panonskome koje zlokob zemlje
ove još ne ùpī u dlakava njedra dotad,
šašoljima algi dok sam ti plivao uzaman.
Okolni atamani u sedru padahu, udavljeni.
Uz deltu Iskara, krvoliptali su pokrovi,
kolhidski, na obalama Ponta, kojima će
docnije hoditi namrčena Ovidijeva sjen.
Màči skitski i sarmatski, oštri kao kindžali
sjekli su udove, krv se sirila i širila so
u ocvalom vazduhu. Sjedila si u vajatu
na brdu od ječmenog zrnevlja, u neobziru,
neprebolu kojeg će zatući ćutanje. Tumulu
mrtvog sjemenja. Dok ne raspučih njedra
sjajnija od lunarnih žitnica bitinijskih.
Kad barbari vole ljubav čulan je masakr.
Postane li oreol ljubomore, bijeg kočijom
koju nose plamteće zmije, neizbježan je.
Iza pogleda, iza leđa, smrt zida tvrđave
neprelazne kao limesi Istera. Od prezira
kad ljubav mine sagriješenje ne biva veće.
Runo zlaćano svakome zato i nije dato.
Na vodama lemnoskim sjedili smo i plakali.
Levanco, levitacije
Svijet počinje i nestaje iza ruba tvog osmijeha.
Tamo gdje srce tuče poput majčine singerice,
u dokasnoj noći sipljivog predgrađa. Ostrvo smo
što izranja ga more, strašću mladobogova kad vole.
Ljutika što guli je ruka ribareve žene. Smokva
usisana s ljetom u žustrom jeziku primorkinja,
u okapinu o koju lome se maestrali. Britka pritka
s koje ljutit blavor palaca. Struga iza koje vire
gladne oči stidnih šinjorina što nadrasta ih samoća.
Verde que te quiero verde. Raj ima zelenu boju
tvojih očiju. Andalusku. Tamne mahovine polegle
po rovovima Verdena gdje leži čitava jedna mladost
i mrtva izrasta u crnu šumu nad kojom zvrje dronovi.
Mora uz obalu Levanca, u kojem mi plivaš sučelice,
poput delfinke u boji oniksa sa stropa Đenovske pećine,
koja prati svog mužjaka eonima, u ugljen paleolita.
U vrt u kojem sve miriše po kardamonu, vrijesku
i šparogama. Na kvasinu i na žilavku zlatnu poput
oreola Fra Anđelikovih anđela. Tijela znojava kad
su pod koporanom, ječermom večernjeg ruja, kad
sine nagota smuku u uzmolu za malo vimenomlijeka.
Cargo Love
S jeseni, budeš napalm koji lišće razgorijeva.
Crvenožarna iskra što sikće bitumenskim poljima.
Raspadaš me na piksele koji mru u gluvim sobama,
stihijama esida dok juriš hitrim kraulom arterijama.
Zlatom muškata, zerdelijama što rastu u rojevima
i zbiraju se poput heksametara, krvoplazmeno.
Kad ti prilazim, koža ti je naježena poput somota,
kao pred jezikom studnog oktobra ili bodljom
ježevom, bičem frivolne raže. Sunce je zubatac
što ogleda se u teglama zimoostave oko koje
vrzma se nemirna Direrova sjen. Prsnućeš od sreće
poput kestena koji prašti nad plamom, razbiban.
Otvaraju se kukulje ploti, vonja po znoju i kupelju
banja u kojima plutaju poluraspala tijela. Umireni
kao uzeti u Vitezdi i čempresi Moreje, samujemo.
Duša razobručenih poput krinolina, naglo zadignutih.
Plijesan se mreža na uzrelom, što šljiska pod udovima.
Trčimo drvoredima, stroboskopni, od svih odreknuti.
Ljubav ostavlja vlažno naličje dok promiče kroz zid,
po kojem stjenice i uholaže trče svoje maratone,
u nužniku autobusnom iza kojeg vire oči okrunjene
tamom, gdje raste tatula i kucanja tjera kučku,
bjesomučno. Treba se uspeti do krovova zgrada,
učiti od korova, nekome biti ništa, nekom sve i svja.
Kino Mediterana
More je topla majka. S inicijalom “M”, oblikom
talasa i rodnice. Slikam ga enkaustikom, voskom
i peglom što u rukama postaje tihim parobrodom.
Riječi mi prilaze kao ribe površini, omamljene
svijetlom obrazinom drhturave neonske mjesečine.
I lanterni barki okupiranih tijestnom maglom.
Njiše se sve poput staniola, tek ponegdje se
uvaljaju u mazut i trave što plešu poput šeboja
u vjetru. U kukuruzno brašno kad zacvrči tiganj.
Ljubav ima stisak rakovih klješta. Dokostne boli.
I zaleti se u tebe iznenadno kao hobotnica dubina.
Kasnije je gluva tarantela, šestoosminski ples
napolitanskih žena, čiji pogledi sijeku kao škare
butina voljenih Marija, Klaudija, Silvija, Ćoćara.
Što dolaze nam sa pucketavog platna i zavode nas
noću u snovima u kojima mjesečarimo s polucijama.
Naposljetku odbjegnu u trku za Dionizom, kroz lencune,
a u ustima ostave gorki amaro, tamno mastilo sipa.
Bludimo po kamenju što žari se, poput macaklina,
bježeći u hlad taverni gdje igraju se tavle i domine.
Glasni dok opet ne padne noć i projektor ne zazuji.
Taktilna
Koža je u tȇ most viseći što prkosi urvinama.
Nad kanjonom kojeg Morača brazda.
Ljeto zgubano narovima pod krutim mišicama.
Crnočetkama šuma što vijore u davnim augustima.
Čekinjama u koje dahću kolovjetri, vagabundi.
Ljubav ih katkad orosi poput puža okišnjela.
I duva u šuplje kosti kao u samotnu okarinu.
Šiparica bude što pizmeno plazi se i kikoće,
nalik kikirezu. Poput njive pred usjemljenje.
Školjčica biva što u sȇ tvrdi biser od rajskog mesa.
Seobama gofova što srebre noćno more,
tamno poput terpentina, dolazim ti, osrmljen.
Tocilo kad bivaš mojim brusevima. Strug noževima.
S kojih izviiskre skaču i pale nam gorljiva tijela.
Kad strasti su divni karamboli. U pećinama škrguću
zubi. Žile nabreknu i okrilate rozikaste udove.
Estuarij, modar poput tinte umiri se, dockan.
S čunom zabodenim u to razvođe, usniješ se.
Prsti kad otpuste timpane kože i timpanon pubičja,
jezik biva ralo rahlim vršcima. Klitemnestri čija krv
još plamti i pamti. Dugo poput šaše što mami riblji log.
Spinalonga, vita brevis
Govorim jezikom munja, u ljetu što pršti pod
tvojim stopalima od ključalog voska. Vulkanima
koji mi tope dlanove dok gude violama vrele kože.
Cvrčci zazovu vodoskoke smrti, padaju oble glave
makova u more boje sardoniksa, crnog rižota sipa,
kad kiša poškropi kose zbijene uz tijela, neotuđiva.
Ljubav tad tamna je sjena mjeseca, srp u uzmahu.
Beluga sam, jegulja odbačena u bunar samotni.
Korabljica što od Plake do ostrva leproznih pruža
svoja tugom svijena krila. Dert što ga derviši zavrte
u dubine kosmosa. U vir tvojih bokova gdje dave se
zalutali prosci. Ormar iz kojeg izlijeću izlegli gubari.
Šizma. Davni sirtaki što se uvis penje. Žito poleglo,
lira u kojoj je pohranjeno veliko Kareklasovo srce.
Liska od poljuba, u Tirgartenu, začetkom naše ere.
Ona koja nevoljno uzlijeće i u hlad barski pod sebe
zbira svoja pjegava jaja i ptiće u glavu kljuca usudno.
Gačci na straži u strahu pred komunalnim strojevima.
Cvijet pamuka što raste iz tvog pupka mjesto kolijevke,
mir u dane gromova koji doći će kad presahnu riječi,
na Danteovoj kapiji kad odvežu nam ruke i lance skinu.
Tad, privi se uz mene, u kinu pod otvorenim nebom.
Acqua Alta
Voda nadire, obuzima tle, kao opšiti vazduh
na drevnim razbojima, kao sveopšta plima tijelā
što stupaju nezaustavno, poput lezija barbarohordi.
Jesen je i Venecija tone, ali turisti se i dalje tiskaju,
prostirući plaštove od mangana istarskim mermerom.
Doba je truljenja, memla se prelagano ustoličuje
u lagunama, pletući paučje mreže, bezzazorno,
od Margere do kripte u koju je usječen Longenin san.
Kamen se rastače poput šodera u napuštenu majdanu.
Bludimo kroz more što bubri i ravna strastima mjeru.
I borove crnogorske usađene u baziliku Salute,
iz goleti i kršā dukljanskih u ovaj hibrid divote,
usuru trajanja, o kojoj posvjedoči onaj što jedini leži
uspravan u tvojim zatonima, poput davnog hidalga.
I kritska madona, Mesopanditisa, kojoj i gojne zmije
nekoć dolažahu na poklon, usrdno, ona u pigmentu
boje kože migranata, što sretasmo ih od Savamale
gnojne do strašne Lampeduze, nepropadljiva
i nepripadljiva kugoustopnica kandijska, zalutala
pod mletačke vedute, poput predvečernje kantaride.
Nokturno za Nervala
Noć ulazi u grad s one strane gdje vjetar
bišti more, topot mitskih konja bije po površini,
tjeranih korbačem prema Algolu, kao brodolomci
pod prozorom pomorčeve kćeri. Od pustih
se nadanja cijela Odiseja u njenu kosu splela,
u kožu, slanu i bijelu što prkosi mjesečini.
Od strasti što vrišti u napeti luk lovca
koji nišani u tijelo srpaste boginje. Diše,
u pupku vasion čitav drijema, svijen u školjku
kroz koju struje basovi noćnih svirača.
Ona spava u usoljenom zlatu ambre gdje
pohranjeno je davno suštastvo koje noću lebdi
stazama kud promiču olimpski bozi. Zibaju se
alge u mlakoj vodi, kao nad obalom sjenka mladog
ribara što zasijeca sprud, ribe skaču, tamna krv
višanja curi mu niz ruke dok tuče riblje glave.
Kako se udarac čuje, boginja se pomjera
u postelji od teških uzdaha, taman to je zaton
što čeka sidro da zapara dno. Vučji se urlik
nad sliku nadnosi, nad čaršafe zgužvane
prstima što grče se od cjelonoćnih potjera.
Ujutru to je blagost koja opstojava svijet.
Finis Terrae
Dom je obezgrkljanjena majka.
Koja voli cjelosno i iz krhotina te uvijek
sklapa. Takva je ženska ljubav, iz obrisa
izvrvi u opipljivo. Kao u japanskom akvarelu.
Ležiš na suncu poput duhana omotana
u sargiju. Malo si Busonovo more.
Ranjivo. Slamaju te noževi samoće,
crna si truba ništicā, sulundar ruševne kuće,
propali glasovir u kom gasnu zvijezde
i od kog taru se u lutnji zvijeri.
Očima sukrvice otekoše potoci mladosnog,
kosmatost si što zagrobno raste.
Tijelo što bubnjaju ga modrice smrti
kao neznanci u napuštenu portunu.
Želva na čije mladce sikću pješčane
zmijurine kao na okna peškarije.
Negativ nikad razvijen, odbačen u muljiku
gdje ralo više ne dopire. U zemlju krtu
poput mliječnjaka, zaspalu pod crnim suncem
podneva, rudaču gdje zri nedoklasje
tvojih kosā što vijore na južini plužnoj.
Bodlerova, đavolji karusel
Postoji crna pokrajina, Bošov vrt ranih naslađenja,
za tvoja pohotna koljenca, ranjava od silnog klečanja.
Kaftan što spašće pod neumorne noge mužikove,
rupčić za suze i nebo od kose za stomačja draškanje.
Kazna i čengele na kojima visiš i kuke skorene krvi.
Kao što postoji pećina i pred njom kudrava lasica,
i Polifem jednooki nenavidac, slijepi tesar, tjelovladar.
Postoji bara sa lopočima i žabljim kikotima, bajkolika,
mutnovod zabran, sukrvičast, ribomirisan, za krivolovca.
Brazda i usjeklina, klanac nenadno brzorjek, za prinčeve
hitronoge što penju se trnoružičnjaku, kad svi pospu.
Crkvica urasla u bršljan, nemoljenica i neispovjednica,
u koju ulaze osijedjeli anđeli, van službe, stari kao bazge.
Postoji i vranac propet, luk izvijen u srmenom oknu,
daktil davni što sve otkriva i sve skriva, kao podsuknja.
I kokot rujnokresti što te, mjesto sumnje, u tjeme kljuca,
peševi koje daviš, goloruko, ljubovco vjetra južna.
Svjetlo koje te rađa cikom zore i tama što te ne izranja.
Postoji pruga koja te odnosi i sanduk što te vraća.
Jedro u valovlju mora što buri, spas za davljenika.
Harpun za ulješuru, udica za ribu halapljivu, pijavice
što krv ti sišu, do bjelokosti, s pomamnih oblutaka grudi.
Postojim ja koji posmatram kako igraš karusel
đavolji, na rubovima grada, u drači i lišaju,
glađu svog nezasitog bića. Postoji mazga,
koja nosi Bogosina i žeđa, a niko vode da joj dâ.
Gymnospermae
Krkor vjetrova i mora uzobaljem, pod kulisama borova
primorskih. Unca sunca prosfora je nebesna, vatra za
žrtvu paljenicu i plamena lava tijelu što vajaju ga oble
ruke boga, u proscenijumu kamo maršira Dionisova svita.
Zmije što taru se pod paskvičastim grmom. Za nesvanjivu
gozbu halapljivim bahantkinjama, potonjim kupačima.
U hladu gdje recina se cirka i šute neprospavane noći.
Napeta je tetiva talasa. Pod strganim hitonom dlanovi
sustižu nabrekle sise, tvrde poput beskvasnog kruha.
Grebena Matapana gdje barut još gori a torpeda kruže
nestrpljivo i naivno oko plijena, nalik mladim modruljima.
Cvijet tvoga međunožja otvara se, otrovan poput jedića.
Golosjemenicā što šušte pod tabanima. Artičokā što vire
iz duboke trave koje njuše mrki bumbari u lozopeku.
Na jeziku anis u mlijeku lavljem davnih bodrumskih dana.
Fajansa oblačja, poput mekih perina pod nama se pruža.
Aeroplan sam što probija se kroz pamučni prsten vidika,
u sužen prostor gdje Medeja mirno oštri svoje noževe,
kriva samo stoga jer je došljakinja. I malarični Bajron koji
izdiše u sepsi, nakon krvopuštanja, u hesihiji, krajobrazu
Misolongija. Ispolin što stijenjem davi orlove-jetrokljucače.
Ništa sam i sve. Mrmor vala Mramornog u Dardanelima.
Iz rukopisa knjige "Malo mediteransko kino"
